Umre džezer, stigne kod svetog Petra. Ovaj se sneveseli kad ga vidi, kaže ti ćeš meni bato u pakao, joj kako ne volim džezere, najgori mufluzi na kugli zemaljskoj, sad ću da ti nađem, mora da si nešto gadno zgrešio... I otvori delovodnike i ćitabe i, hm, pazi jebote, nema šta, ideš u raj... Retko se događa, ali eto.
- Onda, u koji ćeš raj?
- A šta, mogu da biram? Ima neki džezerski raj?
- Eno ona vrata tamo, prijatna večnost i da te više ne vidim.
Prođe on kroz ta vrata, a ono neko sokače gde su na svakih desetak metara stražnja vrata nekog bara, i odasvud se čuje dobra svirka. Izabere nasumice jedna, uđe, polumrak, dobra atmosfera, odmah mu se ukaže prazan sto, sedne on, sisata anđelica mu odmah parkira kriglu piva... Zavali se on, a na sceni neverovatan big bend, nema ko nije tu, i Beni Gudmen, i Sačmo, i Čarli Parker, Oskar Piterson... ma ceo panteon. Negde oko druge krigle primeti on jednog lika u kraj scene kako duva u alt saksofon, onako sam za sebe, skroz posvađan sa ostatkom orkestra, kvari sliku skroz, ma kvari sve.
- anđele!
- da, šta treba?
- e, sve je super, ovo stvarno može da se sluša celu večnost, al' možete li da sklonite ovog idiota sa altom, kvari sve
- joj, tražite bilo šta i dobićete, ali u ovom slučaju smo nemoćni - to je lično svevišnji, uobrazio je da je Majls Dejvis.
1991.