Ovo je jedan od 560 članaka koje sam napisao o životu u SADu, do 27-X-2022 21:06. Cela zbirka je ovde.
kuhinja
24-VIII-2015 21:06
U smislu nameštaja, ništa naročito, malo veća nego kod nas, ugrađeni uređaji umesto da stoje zasebno i to je otprilike sve.

U smislu toga šta se kuva, dugačka priča. Američka kuhinja, ako uopšte postoji, je mešavina uglavnom engleske i nekoliko viđenijih zapadnoevropskih - sa začudo priličnim uticajem Norvežana, Italijana, i neočekivano malim uticajem Francuza. Tipično američkih jela ima nešto malo - pre svega debeli komadi govedine na roštilju, sos od jabuka (izgleda nemačkog porekla), pita od jabuka, ćurka za Ćurkindan, kejdžanska rebarca, brza hrana.

Od Francuza su preuzeli samo strast ka belom luku, sa preterivanjem.Isto tako, uticaj italijanske kuhinje ne znači da će se spremati italijanska jela, ne onakva kakva jedu Italijani. Spremaće se pica, ni nalik italijanskoj (testo je drugačije, nema origana, nema pršute, a i izbor suhomesnatog odozgo se svodi na peperoni i kao prašku šunku, a sir da i ne spominjem). Biće maslinovog ulja, na kome piše "Italian" krupnim slovima, a ispod, mnogo sitnije "style" - dakle ne italijansko nego kako oni zamišljaju ulje u italijanskom stilu. Isto ima i začin koji se zove "italianski", kao da u Italiji imaju ukupno taj jedan, pa kad kažu "začin" mora da misle na baš taj, koji Italije video nije. Opširnije među imitacijama.

Popularna je i kineska kuhinja, pre svega zato što ima mnogo kineskih restorana, koji svi odreda imaju one kartonske kantice da vam zapakuju da ponesete, sa sve već spakovanim štapićima, začinima i sosovima u kesicama. Ovo, naravno, nema nikakve veze sa onim što se jede u Kini. Čak i novodošli Kinezi, kad otvore restoran, odmah prelaze na američku kinesku kuhinju, serviraju lo mein i čop sui (u stvari zasui al' koga briga), jela koja su izmislili američki Kinezi pre sto i kusur godina. Nije neobično da Amer ume da jede štapićima, mada nije baš da svi umeju.

Po restoranima ima raznih nacionalnih kuhinja - poslednji je u modu, koliko se sećam, ušao mongolski roštilj. Kod azijskih, vrlo je verovatno da se radi o svežim ili manje svežim doseljenicima, koji kuvaju onako kako se kuvalo u starom kraju. Tako se može desiti da jedete pravi marokanski kuskus, ili vijetnamsku morsketinu. Kod Kineza, Indusa i Japanaca, međutim, već je moguće da je restoran tu već drugu generaciju, i da su već odavno provalili šta Ameri ne jedu, pa su ispoisprilagođavali recepte, dotle da čak i pivo koje nabavljaju od kuće nije ono isto kao tamo, nego je amerikanizovana verzija. Neka čuvenija kineska jela čak ni ne postoje u Kini, nego su ih izmislili kineski kuvari u Kaliforniji (naprimer čop sui). Vidi se i po jelovniku, što manje engleskog (ili ako ima engleskog, što gori prevod - ), to bliže originalu.

Kod nacionalnih restorana sa ovom ili onom evropskom kuhinjom, možete biti sigurni da to nikakve veze sa tom nacijom nema. Ako uđete u italijanski, bavarski ili tako neki restoran, i slučajno naručite na nemačkom ili italijanskom, gledaće vas belo. Jer to drže meštani, ili je čak deo nekog lanca, i stil i recepti su iz druge ruke, kako mali Đokica zamišlja.